Prije nego što je postao Albert Einstein, čovjek čije će ime postati sinonim za genijalnost, bio je samo mladi student u Zürichu. Tamo je upoznao Milevu Marić, talentovanu matematičarku iz tadašnje Austro-Ugarske, djevojku tri godine stariju od njega i jednu od rijetkih žena svog vremena koja je studirala matematiku i fiziku na Politehničkom institutu u Zürichu.
Nisu ih spojili raskoš, slava ni novac. Spojile su ih knjige, matematika, fizika i beskrajni razgovori. Njihova sačuvana pisma otkrivaju da je njihov odnos u početku bio nježan i veoma blizak. Einstein joj je pisao o svojim mislima, nauci, svakodnevnom životu i osjećajima, a obraćao joj se i nježnim nadimcima poput „Doxerl“. U jednom trenutku nisu bili samo zaljubljeni mladi ljudi, bili su i intelektualni saputnici.
Njihova ljubav, međutim, nosila je tajnu koja će ih pratiti cijelog života.
Mileva je 1901. godine ostala trudna. Njihova kćerka Lieserl rođena je 1902. godine, prije njihovog vjenčanja. O njenom postojanju dugo se gotovo ništa nije znalo. Tek kada su pronađena i proučena njihova pisma, postalo je jasno da su Albert i Mileva imali kćerku. Einstein je u jednom pismu pitao za dijete i njeno zdravlje. Sudbina male Lieserl ostala je nejasna. Najčešće se smatra da je umrla kao dijete, ali nema dovoljno sačuvanih dokumenata da bi se njena sudbina potpuno rekonstruisala.
Albert i Mileva vjenčali su se u januaru 1903. godine. Kasnije su dobili dvojicu sinova, Hansa Alberta i Eduarda. Naizgled, ljubavna priča dobila je sretan nastavak. Ali iza zatvorenih vrata njihov brak se polahko počeo raspadati.
U to vrijeme Einstein još nije bio svjetski poznati genij. Radio je u patentnom uredu u Bernu, pregledao tuđe izume i poslije radnog vremena razmišljao o fizici. A onda je došla 1905. godina, njegova čuvena „čudesna godina“. Objavio je nekoliko radova koji će promijeniti modernu fiziku i zauvijek ga upisati u historiju nauke.
I upravo se tu oko Mileve pojavila velika historijska rasprava. U njihovim pismima postoje izrazi poput „naš rad“, zbog čega su neki autori tvrdili da je Mileva imala značajan doprinos Einsteinovim idejama. Drugi historičari smatraju da nema dovoljno dokaza za tvrdnju da je bila koautor njegovih najvažnijih radova. Ono što se može reći s većom sigurnošću jeste da je bila dio njegovog ranog intelektualnog života i osoba s kojom je razgovarao o nauci.
Ali dok je Einsteinova zvijezda sve više rasla, njihov brak je tonuo.
Godine 1914. Einstein odlazi u Berlin, a Mileva ostaje u Zürichu s djecom. Njihova nekadašnja bliskost pretvara se u hladnoću. A onda je nastao jedan od najpoznatijih i najpotresnijih dokumenata iz njihovog braka, Einsteinovo pismo u kojem je Milevi postavio niz uslova pod kojima bi mogli nastaviti živjeti pod istim krovom.
Od nje je očekivao da vodi domaćinstvo, brine o njegovoj odjeći i obrocima i poštuje njegove zahtjeve, dok je istovremeno jasno stavio do znanja da između njih više ne treba biti bračne bliskosti. Nije želio zajedničke izlaske, putovanja ni nepotrebne razgovore. Mileva je trebala prekinuti razgovor kada bi on to zatražio i napustiti prostoriju ako bi joj to rekao.
Čovjek koji joj je nekada pisao kao zaljubljeni mladić sada je njihov odnos pokušavao svesti na pravila.
To je možda najtužniji trenutak njihove priče.
Jer ponekad ljubav ne nestane u jednom velikom događaju. Ponekad se samo polahko pretvori u hladnoću.
A onda se pojavila druga žena, Elsa Einstein, Albertova rodica.
Njihova veza postala je ozbiljna, a Einstein i Mileva su se konačno razdvojili. Godine 1919. njihov brak je i službeno okončan. Iste godine Albert se oženio Elsom.
Zanimljivo je da ni taj brak nije bio klasična ljubavna bajka. Einstein je u pismima bio iznenađujuće otvoren o svojim odnosima s drugim ženama. U jednom pismu spominje kako ga žene „progone“ i obasipaju neželjenom pažnjom. Njegov privatni život bio je mnogo složeniji od slike ozbiljnog naučnika koju je imao cijeli svijet.
Postoji još jedan nevjerovatan detalj. Kada su se Albert i Mileva razvodili, Einstein joj je obećao novac od buduće Nobelove nagrade. Nagrada tada još nije bila njegova, ali je nekoliko godina kasnije zaista dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Novac je pripao Milevi.
Kakav neobičan kraj jedne ljubavi.
Žena s kojom je kao mladić razgovarao o matematici i fizici na kraju je dobila dio bogatstva koje je donijela njegova svjetska slava.
Mileva je umrla 1948. godine u Zürichu. Albert je do tada već postao legenda. Njegova kosa, lice i ime postali su simbol genijalnosti. Njegove teorije učile su se širom svijeta.
Ali kada se danas zaviri u njihova pisma, iza velikog Einsteina pojavljuje se sasvim drugačiji čovjek.
Čovjek koji se zaljubio.
Čovjek koji je imao tajnu kćerku.
Čovjek koji je volio, griješio, bio ljubomoran, udaljavao se i donosio odluke koje su povrijedile ljude koji su mu bili najbliži.
I zato je priča o Albertu Einsteinu i Milevi Marić mnogo više od priče o velikom naučniku i njegovoj prvoj supruzi.
To je priča o dvoje mladih ljudi koji su nekada sjedili zajedno nad knjigama i vjerovali da će zajedno graditi budućnost.
Jedno od njih postalo je simbol genijalnosti.
Drugo je ostalo mnogo više u njegovoj sjeni.
A između njih ostala su pisma.
Požutjele stranice koje svjedoče da je čovjek koji je pokušavao objasniti relativnost vremena i prostora jednom imao i svoj mali, privatni svemir.
U njemu su bili Mileva, njihova djeca, njihovi snovi, njihove svađe i njihova ljubav.
Taj svemir se raspao.
Einstein je nastavio objašnjavati svemir.
Mileva je nastavila živjeti s onim što je od njihovog zajedničkog života ostalo.
A možda je najveća ironija cijele priče u tome što je čovjek koji je pokušao pronaći zakone koji upravljaju svemirom nije uspio pronaći formulu koja bi spasila vlastiti brak.
Jer za ljubav, za razliku od fizike, nikada nije postojala jednačina koja bi garantovala da će dvoje ljudi ostati zajedno.
Autor teksta: Magel Dias
